Vest je potpuno pouzdana 1

Da neko ne pomisli da se ovde negira potreba promene, poslušnosti, dobrih dela, naprotiv. Ipak bez ulaženja u detalje na ovom mestu treba naglasiti da je sve to samo posledica, plod, odgovor naše ljubavi na Božije bezuslovno prihvatanje i ljubav, a ne uzrok tome (Sveto pismo, Galatima poslanica 5,6), da ne bismo pomešali uzrok i posledicu, kako mnogi čine.

Na samom početku biće pokušano da se pokaže da je Božija ljubav bezuslovna. Ne samo to, nego i nepromenljiva (večna), nesebična i neizmerna. Pri tome će biti korišteni tekstovi iz Svetog pisma kao Božije pisane reči, tako da će biti navođeno samo ime knjige odakle su preuzeti tekstovi.

Smatramo da ljubav ako je stvarno ljubav, može biti jedino bezuslovna. Smatramo da je ljubav sama po sebi bezuslovna. Ljubav koja postavlja uslove, koja traži svoje, koja bilo šta zahteva da bi i dalje volela, jednostavno nije ljubav već interes, trgovina, sebičnost. To se vidi i iz opisa ljubavi u obnovljenom umu (ljubavi koju je Bog obećao da će usaditi u nas u odnosu na naše bližnje, ako mu verujemo). A s obzirom da je ona samo odraz osobina Božije ljubavi koju On ima prema nama, jasno je da Božija ljubav može biti samo nešto iznad toga. U 1. Korinćanima poslanici 13,5 (Čarnićev prevod) stoji:

Ljubav … ne traži svoje, ne ljuti se….

Ne traži svoje! Ne traži ništa za uzvrat. Drugim rečima, to se može shvatiti da ne postavlja bilo kakve uslove da bi dalje volela. Da li je ispravno to gledište? Da li je Hristos, u Jevanđelju po Luki u 15. poglavlju, postavljao ikakve uslove grešnicima koji su dolazili ka Njemu, za razliku od fariseja koji su smatrali da prvo mora da se pokaju da bi mogli da dođu Bogu i budu prihvaćeni? A to farisejsko shvatanje je sasvim suprotno od teksta iz Rimljanima poslanice 2,4: „Ili ne mariš za bogatstvo Njegove dobrote i krotosti i trpljenja, ne znajući da te dobrota Božija na pokajanje vodi?“ Ako se iz tih prvih par stihova u 15. poglavlju i ne može izričito pročitati da im Hristos nije postavljao bilo kakve uslove, nego to samo logički pretpostaviti, iz priča koje slede, a koje je Isus ispričao kao odgovor na žestoke farisejske primedbe što prima grešnike i na njihovo shvatanje o Božijoj ljubavi i prihvatanju, jasno se vidi da ni u jednoj od njih ne postoji ma bilo kakav uslov sa Božije strane za njihovo prihvatanje.

Da li je pastir čekao da se ovca sama vrati, da li je mislio u sebi – ‘prihvatiću je ako se sama vrati’ ili je krenuo da je traži? A kada je našao, da li je vikao na nju i ukoravao je što mu je toliko patnje i muke zadala i dovela mu život u opasnost dok je tražio!? Ni reč o tome. On je radosno uzima u svoj zagrljaj i iznemoglu je nosi nazad svome stadu. Njegova ljubav je tolika da napušta 99 koje su sigurne u toru, a radost što je našao takva da čak poziva i svoje prijatelje na ručak da zajedno proslave nalaženje izgubljene ovce. Postoji li tu bilo kakav uslov koji ljubav postavlja!?

Slično je i u pričama o izgubljenom dinaru i bludnom sinu. Kad se sin vraćao, da li je otac čekao da on prvi priđe i izvinjenjem i traženjem oproštaja pokaže da se pokajao? Ne, nikako! On je u daljini spazio svog sina, što znači da ga je stalno sa neizrecivom čežnjom očekivao i nadao se njegovom povratku. I čim ga je ugledao, krenuo je prema njemu, čak je potrčao, što se smatralo poniženjem u ona vremena za bilo koga, a kamoli uglednog domaćina. I pre nego što je sin bilo šta uspeo da kaže, on ga je onako pocepanog i nikakvog zagrlio i poljubio. Da li možda u ovom slučaju, za razliku od prethodnih, postoji bilo kakav uslov za prihvatanje? Ne!

Neki činjenicu da otac nije išao da traži sina, nego je čekao (sa vapijućom čežnjom) da se sin sam vrati, pripisuju navodnom postojanju jednog od uslova koje je očeva ljubav postavljala, umesto da prepoznaju da je prava ljubav nenametljiva i da poštuje tuđu slobodu i izbor. Takođe, otac je bio svestan da nema svrhe da zove nazad nekog ko ne želi da se vrati i ima zajednicu sa njim, već da nametljivošću može samo da ga odbije. Otac je dobro znao da jedino što može da navede sina na povratak jeste upravo svest o očevoj bezuslovnoj ljubavi i prihvatanju, koju je svojim karakterom i dotadašnjim zajedničkim životom pokušavao da usadi u sina – svest o tome da je, kad god došao, uvek dobrodošao nazad, da on sam ne postavlja nikakve uslove, već je jedini uslov na sinovljevoj strani – da iskreno želi da se vrati i živi u bliskoj zajednici sa ocem.

Stoga se pitanje samo nameće: zar sve te grešnike upravo ta bezuslovna Božija ljubav, prihvatanje, nezasluživa1 dobrota, milost i naklonost nisu vodili ka Njemu i pokajanju, kao što je već pomenuto u Rimljanima poslanici 2,4?

1Nije pravilna upotreba reči „nezaslužena“ jer ona u svom značenju ostavlja mogućnost da se nešto zasluži, što nije moguće u slučaju upotrebe reči „nezasluživa“.

A u Rimljanima poslanici 5. poglavlju se govori o Bogu koji nas je kroz smrt svoga ljubljenog Sina prihvatio takve kakvi jesmo i kroz Hristovu zameničku smrt opravdao i pomirio sa sobom još dok smo bili bespomoćni, bezbožni, grešnici i neprijatelji prema Njemu! Za razliku od svih ostalih bogova koji su tražili žrtve od svojih sledbenika da bi ih umilostivili i bili im naklonjeni, pravi Bog ništa od nas nije tražio. Naprotiv! On je sebe prineo u žrtvu umesto nas i zbog nas! Stvoritelj za svoja stvorenja! Još dok smo bili neprijatelji i grešnici! Postoji li tu bilo kakav uslov!?

„A ja vam kažem: ljubite (volite) neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji na vas mrze i molite se Bogu za one koji vas (klevetaju i – eng. prevod KJV) gone… Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakvu platu imate? Ne čine li to i carinici (poreznici)?… I ako Boga nazivate samo svojoj braći, šta odviše (posebno) činite? Ne čine li tako i neznabošci? Budite vi dakle savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski.“ Jevanđelje po Mateju 5,44-48 – Karadžić

Da li je to opis uslovne ljubavi, da li se tu govori o uslovnom prihvatanju? Zar nije rečeno upravo nešto suprotno – da sva dela ljubavi prema drugima na koja nas je Hristos pozvao treba da budu bez primese bilo kakvog sebičnog interesa i da je to odraz Božijeg savršenstva? Ako to nije bezuslovna ljubav, šta bi drugo moglo biti u pitanju!?

Dodatni detalji tog govora su opisani u Jevanđelju po Luki 6,34-36:

„I ako dajete u zajam onima od kojih se nadate da ćete uzeti, kakva vam je hvala? Jer i grešnici grešnicima daju u zajam da uzmu opet onoliko. Ali, ljubite neprijatelje svoje, i činite dobro, i dajte u zajam ne nadajući se ničemu; i biće vam velika plata, i bićete sinovi Najvišega, jer je On blag i neblagodarnima (nezahvalnima) i zlima. Budite dakle milostivi kao i Otac vaš što je milostiv.“

Ove reči su slika, opis Božijeg karaktera, Njegove ljubavi i prihvatanja. Traži li se tu nešto za uzvrat, usluga za uslugu, postavlja li se neki uslov da volimo svoje neprijatelje, blagosiljamo one koji nas kunu…? Kaže li se: „Volite jedino prijatelje i to samo one koji zasluže?“ I u 1. Poslanici Korinćanima 13,5 (Ljubav … ne traži svoje) postavljali se bilo šta kao uslov za ljubav?

Neiscrpna je tema bezuslovnost Božije ljubavi, ovo su samo neka mesta koja je, po našem mišljenju, očigledno pokazuju i dokazuju. Isto tako je i neiscrpna tema dokazivanje da je ta ljubav nepromenljiva (večna), nesebična, neizmerna, saosećajna, brižna, strpljiva… Ovde samo u najkraćim crtama o tome kroz nekoliko stihova:

Nepromenljiva – večna: „Odavna mi se javljaše Gospod. Ljubim (volim) te ljubavlju večnom, zato ti jednako činim milost.“ Knjiga proroka Jeremije 31,3 – Daničić

Nesebična i neizmerna: „Jer Bogu tako omile svet (tako je zavoleo svet) da je i Sina svog Jedinorodnog dao, da nijedan koji Ga veruje ne pogine, nego da ima život večni.“ Jovan 3,16;

Koji, dakle, svog sina ne poštede, nego ga predade za sve nas, kako, dakle, da nam s Njim sve ne daruje?“ Rimljanima poslanica 8,32;

A što sad živim u telu, živim verom Sina Božjeg, kome omileh, i predade sebe za mene.“ Galatima poslanica 2,20;

Saosećajna, brižna, strpljiva: „U svakoj tuzi njihovoj On beše tužan, i anđeo, koji je pred Njim, spase ih. Ljubavi svoje radi i milosti svoje radi On ih izbavi, i podiže ih i nosi ih sve vreme.“ Knjiga proroka Isaije 63,9;

„I u pustinji, gde si video kako te je nosio Gospod Bog tvoj, kao što čovek nosi sina svog, celim putem kojim ste išli dokle dođoste do ovog mesta.“ 5. knjiga Mojsijeva 1,31;

„Ja učih Jefrema hoditi držeći ga za ruke, ali ne poznaše da sam ih ja lečio. Vukoh ih uzicama čovečijim, užima ljubavnim; i bih im kao oni koji im skidaju jaram s čeljusti, i davah im hranu.“ Knjiga proroka Osije 11,3.4;

„Zato poznaj u srcu svom da te Gospod Bog tvoj gaji kao što čovek gaji svoje dete.“ 5. knjiga Mojsijeva 8,5.

Veliko mnoštvo tekstova: Knjiga proroka Isaije 53. poglavlje; Psalam 22; već pominjano 5. poglavlje Poslanice Rimljanima; ceo Njegov život od jasala u Vitlejemu, gde je rođen, detinjstvo, mladost u Nazaretu, iskušavanje u pustinji, javna služba, pa sve do zameničke smrti na krstu za ceo ljudski rod, posebno ti detalji od molitve u Getsimanskom vrtu, hvatanja, ispitivanja pred jevrejskim poglavarima, Irodom, Pilatom, ruganje, zlostavljanje, ponižavanje, mučenje… svako zlo koje je podneo od bića koja je stvorio i koja je došao da spase, a koja su Ga odbacila, prezrela i ismejala Njegovu ljubav, slomila Njegovo srce… pa do raspeća na krstu gde je podneo ne samo fizičku kaznu za naše grehe, već i najdublje mentalne patnje, duševni bol, neiskazani očaj, tugu, beznađe i agoniju kao posledicu ispijanja uverenja i osećaja večnog odvajanja od Oca, života, radosti… kao konačne plate za greh umesto nas, govore o neizmernosti Njegove ljubavi prema nama, šta mi Njemu predstavljamo i koliko Mu značimo. Zaista neiscrpna tema koja zaslužuje naše najbolje napore, trud i prioritet našeg vremena da je shvatimo. Ali smatramo da je ovaj pokušaj dovoljan kao minimalni, dovoljni dokaz da je Božija ljubav bezuslovna, nepromenljiva, nesebična i neizmerna.

Svaki put kad razmišljamo o ovoj temi jednostavno više nemamo sliku o Bogu kao surovom i strogom sudiji koji jedva čeka da napravimo neku grešku da bi nas nemilosrdno kaznio, već imamo sliku o Bogu kao milostivom Ocu punom bezuslovne ljubavi, prihvatanja i saosećanja za nas, punom razumevanja za naše greške i saosećanja za naše slabosti. Sliku o milostivom Ocu koji nas traži Duhom Svetim i čežnjivo i strpljivo čeka na nas, koji nam trči u susret i raduje se našem povratku rado nam praštajući – baš onu sliku opisanu u priči o bludnom sinu, o tome šta mi Njemu značimo i šta bi On trebalo da predstavlja za nas. „Jer ja znam misli koje mislim za vas, govori Gospod, misli dobre a ne zle, da vam dam posledak kakav čekate.“ Knjiga proroka Jeremije 29,11.