Pravo u Centar!

Ove vesti ne mogu ostaviti ravnodušnim nikog ko bude ozbiljno razmislio šta one stvarno znače i kakve posledice imaju po njegov život. Za svakog takvog više ništa neće biti isto kao pre. Što ih bude više shvatao njegova reakcija će biti burnija, postajaće ili njihov sve vatreniji pristalica ili njihov sve ogorčeniji protivnik.

Evo najvažnijih vesti bez njihovog obrazlaganja na ovoj strani sajta. Detaljnija argumentacija se nalazi na sledećim stranama sajta (5 i 6) za sve one koji budu mogli da pročitaju nekoliko narednih rečenica do kraja, prihvate i poveruju u ove vesti da su tako dobre. Molimo Vas da čitate polako i razmišljate:

– Taj neko naveden u uvodnoj reči ko nas bezuslovno voli i prihvata, od srca oprašta i svojom ljubavlju preobražava je lično Bog! I pored toga što ogromna većina o Njemu ima sasvim drugu, suprotnu sliku, Božija ljubav i Njegovo prihvatanje su potpuno bezuslovni! Šta to znači?

To jednostavno i doslovno znači da oni ne zavise od Vaše dobrote i Vaših dela, od toga šta jeste i šta činite. On Vas prihvata takve i uprkos tome kakvi jeste ma kakvi god da ste i šta god da radite (što ne znači da prihvata to što radite), jer Vas voli zbog Vas samih, i zbog ljubavi prema Vama ima cilj – da Vas ne ostavi istima nego promeni i spase od večne propasti, ukoliko na to pristanete. Jer samo bezuslovna ljubav i prihvatanje mogu izazvati promenu, a ne obratno.

Još direktnije, Vaši gresi nisu i ne mogu biti uzrok Božijeg odbacivanja Vas sve dok Vi Njega ne odbacujete i dolazite Mu za isceljenje – razlikujte to od činjenice da oni izuzetno lako mogu postati uzrok Vašeg odbacivanja Boga ako svesno i uporno nastavite da ih gajite. Oni neće udaljiti Boga od Vas, već Vas od Boga. Oni neće uticati na Božiji odnos prema Vama već Vaš odnos prema Njemu.

Drugim rečima, ne postoji uslov sa Božije strane, samo sa čovečije, a to je da tu Božiju bezuslovnu ljubav i prihvatanje prestane da odbija, taj nasledni dar spasenja (pravo koje je svako dobio rođenjem).

Za razumevanje i prihvatanje svega rečenog izuzetno je važno shvatiti i razlikovati već pomenutu činjenicu da Božija bezuslovna ljubav i prihvatanje ne znače da On prihvata to što činimo, već da bezuslovno prihvata nas koji to činimo. Dobro razumeti ljubav između ostalog znači i praviti razliku između osobe i onoga što ta osoba radi. Zato što je ljubav odnos prema drugoj osobi kao prema biću, a ne prema svim njenim pojedinačnim željama i ponašanjima. Upravo zbog toga što postoji ova razlika moguće je iskreno voleti neku osobu i istovremeno osuđivati neke njene postupke. Baš kao što i roditelji ne prihvataju neke postupke svoje dece koje smatraju opasnim, upravo zato što ih vole. Mnogi, međutim, pogrešno tumače neprihvatanje nečijih postupaka kao neprihvatanje same osobe koja ih čini. Tačnije, to neprihvatanje određenih ponašanja doživljavaju kao uslovljavanje, suprotnost i nepostojanje bezuslovne ljubavi, što je potpuno netačno. (Zapamtimo: neprihvatanje nečijeg ponašanja i određenih postupaka uopšte ne znači i nije isto što i odbacivanje te osobe kao bića).

Zvuči šokantno? Teško Vam je da poverujete? Tako kaže Bog, ali su ljudi to izvrnuli jer ne mogu da poveruju u tako nešto, isuviše je dobro. Ili vređa njihovu sujetu, ponos, gordost, oholost… Svi smo od rođenja učeni da naklonost, milost i ljubav moraju da se zarade i zasluže, i tu svoju pogrešnu predstavu primenjujemo i na Božiju ljubav i prihvatanje, a većini je teško da se oduči od toga. Proverite argumentaciju na osnovu Svetog pisma na narednim stranama sajta. Za one koji su u stanju idemo dalje:

– Sledi iz prethodnog – Naša dobra dela, vernost, poslušnost, ponašanje… nisu uzrok (razlog) Božije ljubavi, praštanja i prihvatanja, Njegove milosti, naklonosti i dobrote prema nama, niti su uzrok našeg opravdanja, pomirenja, spasenja… Sve to je samo posledica Njegove bezuslovne ljubavi, kao i našeg razumevanja i prihvatanja te činjenice. I to posredstvom vere tj. upoznavanjem Boga kroz svakodnevnu ličnu vezu (odnos, zajednicu) sa Njim.

– Božija blagodat (ljubav, milost, naklonost i dobrota) se ne može ni na koji način zaraditi ili zaslužiti (nezasluživa je). Nije nagrada za pravilno postupanje, niti plata za poslušnost. Ne možemo sebe učiniti dovoljno dobrim za nju, niti ima osnovu u bilo čemu što mi činimo. Ona je zasnovana isključivo na onom što je Hristos učinio. Ona je već naša rođenjem i to besplatno!

– Naše lično (subjektivno) opravdanje i pomirenje sa Bogom, ne zavisi od toga kakvi smo i šta činimo, već od toga šta verujemo – da li verujemo da nas je Bog već opravdao i pomirio sa sobom (spasenje od greha ostvareno za celo čovečanstvo – objektivno spasenje) još dok smo bili bespomoćni, bezbožni, grešnici i neprijatelji prema Njemu. Ono zavisi od toga da li verujemo da smo već primili spasenje kao pravo stečeno rođenjem, umesto da činimo bilo šta kako bismo ga zaradili ili zaslužili (Sveto pismo, Poslanica Rimljanima 5. poglavlje).

– Opravdanje, pomirenje spasenje, posvećenje su nasledni darovi koji svaka osoba dobija rođenjem, ali ih kasnije zbog raznih razloga odbacuje (prevara greha i ljubav prema njemu, oholost, bezbožnost, neverstvo Bogu… ). Naš deo je da prestanemo da odbacujemo to svoje nasledno pravo na ove darove negovanjem vere koja je isto tako dar od Boga.

– Pokajanje je dar i mi ne treba da čekamo da priđemo Bogu sve dok se ne pokajemo (jer Mu onda nikad nećemo ni prići), već treba da Mu priđemo takvi i uprkos tome kakvi jesmo da bismo primili taj dar i mogli se pokajati. Jer mi se ne kajemo da bi nas Bog mogao voleti i prihvatati, On nas bezuslovno voli i prihvata da bismo se mi mogli pokajati. Upravo nas ljubav Božija na pokajanje vodi, a ne obratno. Ne činimo mi prvi korak i ne tražimo mi Boga, već suprotno, On čini prvi korak i On traži nas (opisano u Svetom pismu, Jevanđelju po Luki 15. poglavlju).

Poreznici (carinici) i grešnici opisani u pomenutom poglavlju nisu čekali da se prvo iskreno pokaju da bi prišli Hristu, nego su Mu dolazili takvi kakvi su, sa svim svojim gresima i manama. To pokazuje činjenicu da Hristos svoju zabludelu decu koja Mu se vraćaju u neizmernoj radosti prihvata baš takve i uprkos tome kakvi su, sa svim njihovim gresima i slabostima, iako zna da se mnogi od njih još uvek nisu iskreno pokajali. Zašto? Ne zato što je ljubav sentimentalna i slepa, i što opravdava nepriznate i prelazi preko nepokajanih greha, već zato što je prava ljubav bezuslovna (ne traži svoje) i što prava ljubav zna da samo bezuslovno prihvatanje može grešnika dovesti do iskrenog pokajanja, a ne obratno. Drugog načina nema.

Ako je budu iskreno cenili i prestali da je odbacuju, Njegova ljubav će ih navesti na pokajanje i promeniti. Ako ne, njihovo uporno odbacivanje Njegove ljubavi i Njegovih principa zasnovanih na ljubavi postepeno će ih činiti sve iskvarenijima i sve manje sklonima da voljno prihvate i izaberu Božju volju umesto greha koje su zavoleli i sa kojima su se srodili i poistovetili. U tom slučaju, jednom će (možda i posle više odlazaka-povrataka) konačno otići zauvek.

– Hristovom zameničkom žrtvom naši gresi, krivica i osuda (druga smrt) su pripisani (i preneti) Hristu, a Njegove zasluge – Njegova pravednost, savršeni život i poslušnost – su pripisani nama. To znači da nas, uprkos svesti o našoj sadašnjoj grešnosti i ljudskosti, Bog svaki trenutak vidi potpuno pravedne kao što je i Hristos bio, kao da nikada nismo zgrešili i pali. To još znači da nas Bog vidi potpuno poslušnima kao što je Hristos bio, iako to nije ono što mi vidimo.

Božija ljubav, koja je beskonačna, nepromenljiva, samopožrtvovana, nesebična, saosećajna, brižna, strpljiva, verna…, sve to je učinila ne samo da bi nam gresi bili pokriveni, da bismo samo na papiru (pred zakonom) bili proglašeni pravednim, dok i dalje nastavljamo da grešimo. Ne, cilj je bio da budemo učinjeni (načinjeni) pravednim, da bismo u stvarnom životu mogli biti oslobođeni greha i želje da i dalje grešimo. A sve se to događa kroz postepeni preobražaj karaktera koji Bog čini u jednom doživotnom procesu rasta (posvećenju).

Naše je da istrajemo da Mu svakodnevno dolazimo sa svom svojom bespomoćnošću dozvoljavajući Mu da nas menja. Da istrajemo da Ga svakodnevno sve više upoznajemo kroz molitvu i proučavanje Svetog pisma jer je to jedini način da Ga istinski upoznamo, da bismo uopšte mogli da Mu verujemo. Tada ćemo početi da iznad svega želimo da činimo Njegovu volju, prestaćemo da Mu se otimamo iz ruku i dozvoljavaćemo Mu da boravi (prebiva, stanuje) u našem umu. To je sav naš deo, sve što Bog od nas traži i očekuje, i to sve zarad našeg sopstvenog dobra.

A za sve to vreme gresi, greške i padovi su nam pokriveni Hristovim zaslugama koje nam je neizmerna ljubav pripisala, s obzirom da smo svesni da se oni još uvek dešavaju za vreme procesa duhovnog rasta i sazrevanja, ali i s obzirom da se, u izgradnji i negovanju takvog bliskog odnosa sa Bogom, svaki put kad ih učinimo iskreno kajemo i žalimo zbog njih jer Ga time povređujemo i iznova raspinjemo. Međutim, nedozvoljavamo im da nas drže u okovima krivice, straha i slepe zabrinutosti za sebe niti da nam skrenu pogled sa Božije ljubavi, milosti, praštanja i preobražavajuće stvaralačke sile na sebe i svoje nesavršenosti.

Svojim gresima, greškama i padovima bavimo se samo u meri da smo svesni njih, svoga stanja, potrebe za oproštenjem i preobražajem jer shvatamo da smo, prepušteni sami sebi, bespomoćni grešnici i razumemo koliko nam je Bog potreban. Između ostalog i zbog njihovog prevazilaženja i nadrastanja u našem sve većem približavanju Njemu. Zato ih zajedno sa krivicom i osudom zbog njih ostavljamo u podnožju krsta gledajući sa zahvalnošću na raspetog Spasitelja koji je kao jagnje Božije uzeo na sebe grehe celog sveta, uključujući i sve naše grehe.

Jer niko nikada nije prohodao a da nije padao. Svaki zemaljski roditelj koji zaista voli svoje dete i želi da ono prohoda, ne broji mu padove, niti ga manje voli svaki put kad ono padne. A kamoli Bog koji nas sve smatra svojom decom. Božija ljubav ima potpuno razumevanje za nas i neizmerno strpljenje za naše propuste i padove na našem putu sazrevanja. Jer nemoguće je imati iskren odnos ljubavi sa nekom osobom ako nas ona voli i prihvata samo dok činimo ono što ona odobrava. To nije ljubav, nego interes, sebičnost, to je odnos ucenjivanja. Odnos ljubavi ne može da postoji tamo gde je sumnja i gde je međusobna ljubav stalno na proveri i iznova mora da se dokazuje, ako iz časa u čas, iz dana u dan, moramo da se pitamo da li je to što jesmo i ono što činimo dovoljno da budemo voljeni i prihvaćeni. U takvom odnosu ne može biti pravog prihvatanja, bliskosti, iskrenosti, otvorenosti, zahvalnosti, napretka, radosti, mira, sreće, sigurnosti… već postoji stalna sumnja i zebnja, osećaj krivice, griža savesti, neiskrenost, otuđenost, osećaj neprihvatanja i odbačenosti, nedostatak zahvalnosti, neizvesnost, nemir, patnja, tuga, nesigurnost, nedostatak samopoštovanja… Jednostavno, obeshrabrićemo se u svojim nastojanjima i živećemo u stalnom strahu da li ćemo biti odbačeni i napušteni zbog naših propusta i grešaka, onoga što jesmo i što radimo. To se teško može nazvati život, a sigurno nije ni smrt. To je užasno mučenje i postepeno mrcvarenje, život krajnjeg jada i bede. To Bog dobro zna i ne želi ga ni svojim najvećim neprijateljima. Upravo onima koji su Njegovu bezuslovnu ljubav i prihvatanje izvrnuli u jednu ovako tiransku sliku o Njemu zbog koje milioni žive u teškoj agoniji čekajući da je On milostivo prekine. Upravo ove vesti jesu Božiji napor da tu agoniju prekine pokazujući Sebe u pravom svetlu.

Bojazan da Božija bezuslovna ljubav i prihvatanje mogu osobu koja ih iskreno prihvata dovesti do zloupotrebe slobode i izigravanja Njegove milosti i poverenja je neosnovana. Prosto je nemoguće za osobu koja stvarno prihvata i ceni nečiju bezuslovnu ljubav i prihvatanje da ostane ista, posebno ako su to Božija bezuslovna ljubav i prihvatanje. Ako osoba istraje u svojoj zajednici (odnosu) sa Hristom, pre ili kasnije njen greh će prestati, odnosno biće pobeđen. I sve dok zajednica sa Bogom traje, taj odnos ljubavi ima svoju ugrađenu zaštitu od zloupotrebe slobode. Što je zajednica sa Hristom dublja, to se više udaljavamo od zloupotrebe slobode. Svi mi možemo biti zahvalni Bogu za način na koji je Hristos postupao sa onima koji su svesno grešili. To daje nadu i utehu svakom verniku koji se bori i raste.

Iz ove tačke slede i sve naredne:

– Naše opravdanje pred Bogom ne zavisi od našeg posvećenja tj. našeg života (naših ispravnih postupaka i dobrih dela), ono zavisi samo od Hristovih zasluga (zameničkog života). Naša dobra dela su samo posledica, plod našeg opravdanja i spasenja, a ne njihov uzrok.

– Naš položaj pred Bogom i mir sa Njim nije zasnovan niti na našim trenutnim okolnostima, niti na našem duhovnom napretku (posvećenju), niti na našim delima (činjenici da sada više ne radimo nešto loše što smo ranije radili ili nam se, nažalost, još uvek ponavlja). Naš položaj pred Bogom i mir sa Njim se zasniva isključivo na već utvrđenoj činjenici, a ta činjenica je ostvarena samom zameničkom smrću Isusa Hrista za svakog od nas.

– Biti pod Božijom blagodaću ne znači da ne smemo više da pogrešimo. Mi možemo pogrešiti, a da ipak ne izgubimo Božiju blagodat jer Njegova nezasluživa milost, naklonost i dobrota nikada nisu zavisili od naše sposobnosti da činimo ispravno. Blagodat je izlivena na nas iako smo i dok smo još bili grešnici.

– Opravdavamo se jedino i isključivo verom, ali ne samo intelektualnom (samo svesnim, umnim pristajanjem – slaganjem sa Božijim pomirenjem koje je nasledni dar) već verom koja kroz ljubav radi/dela (deluje). U ovom slučaju vera je glagol, a ne imenica.

– Naša borba nije borba sa grehom, nedostacima karaktera, nasleđenim ili stečenim sklonostima… Naša borba je borba vere, borba da Mu verujemo, da Mu se stalno predajemo i dajemo dozvolu da boravi u nama, da Ga pustimo u svoje umove. Naša borba je da verujemo da su borba sa našim gresima i nedostacima kao i odgovornost za njen ishod stavljeni na Hrista a ne nas, i da Mu potom stalno predajemo to svoje pravo da se borimo sa svojim gresima i nedostacima. Poenta je da Bog u nama odoleva grehu, a ne mi sami uz Njegovu pomoć.

Još preciznije, naša borba je da Mu stalno predajemo svoje grehe verujući da su oni već pobeđeni, i da posežemo za Njegovom pravednošću, izraženom u Božjem moralnom zakonu, verujući da nam je ta pravednost već izobilno darovana. Jer su deset Božijih zapovesti u izvornom obliku izrečene kao Božija obećanja Njegovom narodu koja je On obećao da će ostvariti kroz njih ako Mu veruju, a ne kao skup zabrana koje oni treba da svojom sopstvenom silom poštuju. Tada će Bog prebivati/živeti u nama i pravda zakona biće ispunjena u nama, jer će Bog svojim prisustvom u nama odolevati grehu, a ne mi sami uz Njegovu pomoć. Drugim rečima, da Mu predajemo našu volju, prepuštamo se Njegovoj volji svaki tren.

Da verujemo (održimo uverenje) da je Hristos sve to savladao umesto nas, da u Njemu imamo pobedu nad svim tim, da je pobeda već naša i da će je On ispoljiti i kroz nas, živeći u nama preko Svetog Duha.

– Potrebno je vreme da se razvije karakter i donesu ustaljeni, postojani rodovi (plodovi) vere – ljubav, strpljivost, ljubaznost, dobrota, vernost, krotost, uzdržljivost… Šta to konkretno znači?

Iako su ti rodovi vere trenutno tu svaki put kada dozvolimo Bogu da boravi u našem umu, potrebno je vreme da ti trenutni plodovi postanu ustaljeni i postojani upravo zato što je potrebno vreme da naučimo da neprestano dozvoljavamo Bogu da živi u nama.

Taj proces duhovnog rasta (tj. posvećenja) je proces promene navika tj. razvoja i preobražaja karaktera. Karakter čine pobude, misli i navike i trenutna promena misli ili jedna radnja koja odstupa od uobičajenih navika ne znači i trenutnu i trajnu promenu navika tj. karaktera, jer bi se u tom slučaju naše navike i karakter menjali i po nekoliko puta dnevno. Potreban je neprekidan i istrajan proces ponavljanja neke radnje da bi ona postala nova navika, a time i deo karaktera. Isto kao što je potreban besprekidan i istrajan proces neponavljanja neke radnje da bi ona prestala da bude navika tj. deo karaktera. A da bi neka radnja postala navika potrebno je da se ona ustali tj. uzastopno ponovi određeni broj puta – zašta je opet potrebno vreme. Više o tome i o ozbiljnim greškama koje se čine u vezi sa tim može se naći u knjizi „Pobediti kroz Hrista“ od Bila Liversidža (nalazi se na sajtu u e-obliku), posebno u poglavlju „Nove duhovne navike“.

– Duša nije urođeno besmrtna, već uslovno. Tako da one koji odbace Božiju blagodat (nezasluživu ljubav, milost, naklonost i dobrotu) ne čeka večno mučenje u ognju pakla, već milostivo uništenje i prestanak njihovog života nakon plaćanja kazne za svoje grehe, kazne koju je Hristos već platio za sve, ali su oni samovoljno i aktivno odbili taj nasledni dar pomilovanja i spasenja.

– Oni koji su spaseni svesni su činjenice da su spaseni isključivo Božijom nezasluživom ljubavlju, milošću, naklonošću i dobrotom ispoljenima kroz Hristovu žrtvu pomirenja, a ne bilo kakvim svojim delima, zaslugama ili bilo kakvim svojim dostignućima, tako da svu hvalu i slavu za to pripisuju samo Bogu!

Spisak nije konačan, uvećava se sa sve većim razumevanjem Božije bezuslovne ljubavi i prihvatanja, tako da će sadržaj ovog sajta biti dinamičan – podložan stalnim dopunama.