Kome vesti smetaju?

Postoje dva carstva između kojih postoji doživotni rat, rat koji će se voditi do nestanka jednog od njih, postoji trajno neslaganje između zakona po kojima ova dva carstva funkcionišu. Svi ljudi na ovom svetu neizostavno se rađaju u carstvu ovoga sveta, tj. carstvu uslovne ljubavi (gde vlada uslovni sistem vrednosti), dok samo slobodnim izborom mogu odabrati da žive u drugome carstvu koje odlikuje bezuslovna ljubav. Velika većina ljudi u svojim porodicama, okruženju bude zadojena i zatrovana ustrojstvom prvoga carstva i naučena da se ljubav mora zaslužiti i da se ona ne daje bez ikakve zasluge. Svako od nas može se setiti onoga „budi dobar pa ćeš dobiti ovo i ono“ i onoga „nikada od tebe neće biti ništa, vidi kako je on/ona dobar.“ Takav sistem na različite senzibilitete ljudi ima različite efekte.

Slobodoumni i iskreni pojedinci, koji su u svom odrastanju usled raznih faktora razvili i domen hrabrosti, u susretu sa ovim sistemom u svojoj ranoj mladosti razvijaju otvoreni bunt protiv istog i takve ljudi često identifikuju kao bundžije. Takvi ljudi su najčešće oni neposlušni, problematični, stalni oportunisti i slično.

Slobodoumni i iskreni pojedinci, koji pod uticajem raznih faktora izgrade ličnost sa nedostatkom „srčanosti“, u susretu sa ovim sistemom u svojoj ranoj mladosti razvijaju unutrašnji bol zbog vrednosti po kojima se živi, koji ih može odvesti u psihičke bolesti ili u najmanju ruku u trajnu apatiju.

Neiskreni pojedinci sa skučenim umom i manjkom simpatija prema slobodi misli u susretu sa sistemom uslovne ljubavi razvijaju kameleonske (licemerne, dvolične) oblike ponašanja kojima uspevaju da se uspešno uklope u carstvo u kome žive. Ovaj tip ljudi uspešno postiže spoljašnje usklađivanje sa (uslovnim) sistemom vrednosti ovozemaljskog carstva i takvi su prepoznati i proglašeni kao najkulturnije komšije, najredovnije platiše, najbolji đaci (čast izuzecima), a da pri tome nikada vrednosti koje poštuju ne „siđu u njihovo srce“.

U porodici sa troje dece, sa prosečnim vrednosnim sistemom, najcenjenije će biti ono sa najmanje oscilacija u ponašanju i sa najvećim uspehom u savladavanju svega što porodica nalaže kao poželjno, dok će sa druge strane najkritikovanije biti ono jogunasto dete kome se ne može prići. Zato su na ovom svetu često najcenjeniji, najuticajniji i najuspešniji ljudi vrhunski licemeri, kameleoni i poltroni koji su tokom razvoja usvojili sposobnost da se dodvore tj. usklade sa zahtevima sredine i da postignu zadovoljenje spoljašnje forme. Ovakvi su najčešće veliki protivnici slobode i prave ljubavi koja je bezuslovna.

U Božjem carstvu cilj je da podanici imaju zakon carstva u svojim umovima tj. srcima, zakon koji su prihvatili svojom slobodnom voljom, tj. izborom potaknuti ljubavlju koju su nezasluženo primili, dok je u ovozemaljskom carstvu cilj da podanici zadovolje spoljašnju formu, iako mogu biti sasvim protiv vrednosti u svom srcu.

Na osnovu rečenog za koga je vest o Božijoj bezuslovnoj ljubavi i prihvatanju bila najvažnija i najradosnija vest, a za koga njena suprotnost?

U ovom sebičnom (grešnom) svetu, u kome vlada zakon i shvatanje po kome, da bi neka osoba bila voljena i prihvaćena, ona mora posedovati određene kvalitete – lepotu, bogatstvo, sposobnosti, mudrost… (uslovni sistem vrednosti ili sistem uslovnih vrednosti – uslovne ljubavi) jasno je da bez toga ona neće imati nikakvu vrednost i da nikom ništa neće značiti – biće neprihvaćena tj. odbačena, nevoljena… Jednostavno, sve se svodi na postojanje vrednosti (uslov vrednosti), makar ona bila samo spoljašnja privlačnost i sjaj. Ljudi su voljeni i prihvaćeni samo ako imaju vrednost.

Pojavljivanje Božijeg Sina sa porukom da su Božija ljubav i prihvatanje bezuslovni (uslov je sa čovečije strane – da to ne odbacuje), predstavljalo je najvažniju i najradosniju vest za sve one koji su čeznuli da budu voljeni i prihvaćeni bez ikakvog posebnog razloga, ne zbog nekih svojih dostignuća, vrednosti, već zbog njih samih kao osoba, bez obzira kom društvenom sloju su pripadali – da li onima sa margine ili uglednima i poštovanima. A činjenica da je Bog prineo Sebe na žrtvu za ceo svet još dok smo bili bezbožni, bespomoćni, grešnici i Njegovi neprijatelji, predstavljala je najveću potvrdu bezuslovnosti Njegove ljubavi i garanciju njene nepromenljivosti.

To je bila vest (a i dalje je) za dve grupe ljudi – sve one koji su bili odbačeni od društva, koji u očima društva nisu imali nikakvu vrednost, ljude sa margine. A bila je i vest za grupu ljudi sasvim suprotnog društvenog položaja – sve one ugledne, poštovane, cenjene zbog svojih vrlina, talenata i bogatstva, koji su bili umorni od preovlađujućeg shvatanja da se ljubav mora zaraditi, steći svojim zaslugama, dostignućima, siti od opšte sebičnosti, licemerstva i pokvarenosti.

Jasno je da to nije bila radosna vest za one koji su smatrali da su bolji, pametniji… i vredniji od drugih, da su nešto posebno i izuzetno… Upravo su oni bili najveći i najogorčeniji protivnici radosne vesti. To su bili fariseji i osobe sličnog razmišljanja, samopravedne i nadmene osobe, oni koji su verovali u uslovnu ljubav i prihvatanje.

Uopšte, ko su najveći zastupnici sistema uslovnih vrednosti (uslovne ljubavi)? Oni koje taj sistem najviše uzdiže, promoviše. Upravo ljudi koji imaju najveće sposobnosti, talente, koji smatraju da se sve u životu mora zaraditi i zaslužiti, a oni su u stanju da to učine i zbog toga žele da proslave, uzdignu i istaknu sebe nad drugima. Uzdižući njihove kvalitete sistem uslove ljubavi (uslovnih vrednosti) uzdiže i njih kao osobe iznad drugih, izdvajajući ih od ostalih i laskajući na taj način njihovoj oholosti i sujeti, omogućavajući im da sebe, svoja dostignuća, zasluge, svoj ego, svoje veliko Ja ugrade u spasenje1 (vidi napomenu sa detaljnijim objašnjenjem). Međutim, često oholom, gordom i zlom ljudskom srcu ni to nije dovoljno, nego želi da uzdigne sebe nipodaštavajući, omalažavajući, ponižavajući… druge. U tu grupu se posebno mogu ubrojati ostali zastupnici sistema uslovne ljubavi/vrednosti, koji baš i ne mogu da se pohvale nekim natprosečnim sposobnostima i talentima, pa im je ogovaranje, nipodaštavanje, ponižavanje i omalovažavanje jedini način da sebe učine većim u svojim i očima drugih.

Primer fariseja iz petnaestog poglavlja Lukinog Jevanđelja i njihovo vikanje na Hrista zato što je prihvatao grešnike potvrđuje da su oni smatrali da osoba može biti voljena i prihvaćena samo ako ima neku vrednost. A s obzirom da su oni ove odbačene društvene slojeve smatrali bezvrednim, nije neočekivano što su tako ogorčeno reagovali na Hristovu bezuslovnu ljubav i prihvatanje. Jednostavno, to je ponižavalo njihovu oholost i rušilo njihovo mišljenje o sopstvenoj vrednosti, posebnosti, izuzetnosti.

Tako je bilo onda, tako će biti i sada, tako je bilo oduvek. Zato radosna vest o Božijoj bezuslovnoj ljubavi i prihvatanju uvek ima najveću prolaznost kod onih koje svet smatra nesrećnicima i siročadima života, ljudima koji u očima sveta nemaju nikakvu vrednost. I upravo je Hristos u Besedi na gori potvrdio da su takvi koji shvataju da sami po sebi nemaju nikakvu vrednost, najvredniji u Božjim očima i da Bog može najviše da čini upravo kroz njih unošenjem svog Božanskog života i prave vrednosti. „Blaženi su siromašni duhom“, tj. oni koji su svesni svog duhovnog siromaštva.

1 Naravno da niko nije protiv uspešnosti, pa ni sam Bog ako njen cilj nije da uzdigne sebe. Naravno da sposobnosti nikako ne treba potcenjivati i da one imaju svoj značaj i vrednost u određenim oblastima života, ali ne u oblasti spasenja.
Za to ima nekoliko razloga – jer kad bi imale vrednost u vezi spasenja onda bi to značilo, s obzirom da svi nemaju iste sposobnosti, darove, da neki imaju veće mogućnosti da budu spaseni nego ostali, a to bi bilo nepravedno i nepošteno od Boga. Drugo, sve naše sposobnosti su zatrovane sebičnošću, a to je možda i najveći razlog pored prethodno navedenog.
Za spasenje je jedino bitna sposobnost da odgovorimo zahvalnošću na Božiju ljubav, što je opet dar koji se može negovati i razvijati ili zapostaviti, i da neprestano upoznajemo Boga kroz proučavanje Svetog pisma i svakodnevna lična iskustva sa Njim koja učvršćuju veru u Njegovu bezuslovnu ljubav, prihvatanje, nezasluživu milost, naklonost, dobrotu…